Pigijeva priča

Članak je godine 2011. bio objavljen u 20. broju edicije »TSHAGBA«, biltena Kluba za tibetske pasmine Slovenije.

pingi

     Kao i sve najbolje bajke, i naša pseća priča počela je vrlo slično. Ovako je to bilo:

     Jednom davno, prije mnogo godina, kada svijet već odavno nije više bio crno-bijeli, ali kada još nismo imali internet, Karmen je prelistavala talijanski časopis koji joj je u ruke došao sasvim slučajno i u njemu pronašla jedan članak o malim psima za pratnju. U sredini članka bila je slika dva psa, jednog lijepo odlakanog krem boje (ako se dobro sjećam) i jednog slatkog malog crno-bijelog štenca. Ispod slike pisalo je »Tibetski terijer«. Prvi put smo čuli za tu pasminu. Lako je moguće da je ta mala sličica još uvijek pohranjena u jednoj od naših knjiga o psima, te bi je uz malo truda mogao i pronaći. Uslijedilo je ono obavezno, »Joj, kako su slatki…«, a onda šok : »Takvog bih psa voljela imati!«. Od tada i ja vjerujem u ljubav na prvi pogled.

     Cijeli sam svoj život želio imati psa . Još dok sam bio mali gnjavio sam roditelje, ali za moje želje nije bilo pravog razumijevanja, pa nije bilo uvjeta, pa vremena, pa prostora…. A sada odjednom, kako bi se reklo, pružila mi se šansa koju nipošto nije trebalo propustiti. Očito je došlo vrijeme za akciju i nije bilo mjesta oklijevanju, pa zato nisam puno ni komentirao. U nekoliko sam dana od Kinološkog saveza dobio adrese prvih naših uzgajivača i od svih nazvao samo – Miru. Zbog takvih situacija postaje mi sve jasnije da na svom putu zaista susrećemo prave ljude u pravim trenucima. Kad zatreba, određeni ljudi na jedan ili drugi način ulaze u naše živote. Ubrzo smo je Karmen i ja posjetili i upoznali njenu prvu tibetanku Betty i odluka je pala - mi ćemo naručiti psa kod Mire. Naravno da u tom trenutku nikako nismo bili prvi u redu za psa, ali o tome nismo puno brinuli. Leglo je bilo planirano i sigurno će ostati još koji pas za nas. Mjeseci su prolazili, a Bettynog tjeranja niotkuda, a zatim s velikom zakašnjenjem – napokon! Pa, pričekajmo onda to leglo; ako smo toliko čekali, lako ćemo izdržati i tu trudnoću .... No, bilo je uzalud. Štenaca nije bilo niotkuda. Jadna Betty je očito imala lažnu trudnoću i sama je puno pretrpjela, a uz nju i svi mi. Dogovorili smo se da ćemo pričekati i pokušati ponovno. U to je vrijeme Mira iz Engleske dovela novu kujicu. Upoznali smo Meggan kad joj je bilo četiri mjeseca i nitko nije ni sanjao da će zbog vratolomnih Bettynih kašnjenja upravo ona biti majka našeg psa. U mjesecima koji su slijedili, lista onih koji su čekali na psa polako se smanjivala. Oni koji su bili ispred nas na redu za psa odustajali su i kupovali pse negdje drugdje, možda čak i neku drugu pasminu, no mi smo ustrajali i dočekali pravo prvog izbora. Ništa nam više nije bilo važno, samo da bude jedan mužjak za nas, a kada bi bio još i plav na tatu Titija, e to bi već bilo ostvarenje snova. I dobili smo ga – jedinog mužjaka u leglu. Naravno, nije bio plav, ali je imao čak pet predivnih sestara i bio blaženi među ženama....

     Čak i danas se slažemo s Mirom da je takav divan pas bio nagrada i zahvala sudbine za više od dvije godine strpljivog i vjernog čekanja. Naš Pingi je bio u svakom pogledu jedinstveno štene. Znam, znam... sada ćete reći da je za svakog vlasnika njegov pas najbolji i najljepši, što je također točno, ali ... naš je bio.... Nuždu je naučio obavljati vani u nekoliko dana; bio je pažljiv, razigran i nikada nije napravio nikakvu štetu u stanu. Ispit lijepog ponašanja položio je bez pohađanja tečaja s odličnom ocjenom, na izložbama je bio profesionalan do kraja. Nikad si nisam uspio objasniti kako to da je Pingi postajao potpuno drugi pas čim bi na vratu osjetio izložbenu uzicu. Kao da je znao da je situacija ozbiljna i da valja dati sve od sebe, ne bi li se pokazao u najboljem svjetlu.

     Jedna od poznatih deset psećih molbi govori o povjerenju. Uvijek sam imao osjećaj da smo razvili uzajamno povjerenje do samih granica. Sa mnom se nikad nije bojao niti se suprotstavljao kada bi smo se našli u veterinarskoj čekaonici; mirno je podnosio i neugodne veterinarske intervencije. Pingiju sam mogao vjerovati bez straha; kad je išao sa mnom u šetnju gradom hodao bi mi slobodno uz nogu, a ja sam uzicu nosio u ruci. No i on je bezgranično vjerovao meni. Na zapovijed bi se uvijek mirno zaustavio na rubu kolnika uz pješački prijelaz, i krenuo tek na moju zapovijed »idemo«. Nikada neću zaboraviti kako je divno podnio dolazak djece. Iznenada je sva pozornost, koja je do tada bila rezervirana za njega, bila usmjerena na nešto drugo. A on, kao da je želio za dio obveza preuzeti odgovornost. Ubrzo se sam od sebe navikao spavati u dječjoj sobi, između krevetića s malim bebama, koje su uz takvog psa bile još mirnije i sigurnije.

     Godine su prolazile, a rasti i živjeti sa psom bilo je našoj djeci nešto najprirodnije. Pingi je svima uljepšavao zajednički život, a djeci obogaćivao djetinjstvo. Nismo željeli pomišljati na to da će jednom doći trenutak kada ćemo se, unatoč njegovom izvrsnom zdravlju i našoj velikoj brizi za njega, morati suočiti s onim neizbježnim – oproštajem. No vrijeme nas je okrutno upozoravalo upravo na to. A kada je kucnuo taj čas, Pingi nam je i to znao jasno pokazati… U tuzi i suzama zahvalili smo mu za više od šesnaest i pol predivnih godina proživljenih zajedno…

     Nakon njegova odlaska u našoj je obitelji zavladala veća praznina no što smo očekivali. Srećom, bližilo se ljeto i godišnji odmor, vrijeme kada se događa puno stvari, no nama je nešto nedostajalo… Nitko se nije usudio naglas to spomenuti dok nakon povratka s mora naš Tomaž nije odjednom predložio: »A što kažete da ipak nabavimo psa? Sve je tako prazno…« Uopće nas nije bilo potrebno previše nagovarati. Brzo smo se složili da je najvjerojatnije istina da prazninu uzrokovanu odlaskom psa može ispuniti samo nova kosmata duša. I počela je potraga za prikladnim tibetskim leglom, koja je završila kod Hrenovih u Ljubljani te dolaskom Lie u naš dom.

     S Liom je naš život dobio novu dimenziju i dinamičnost. Lia je živi dokaz da ti žene promjene život iz temelja. Međutim, ako ta žena ima dva slatka viseća uha i dlakava prsa, onda je stvar još i teža. No, to je zapravo jedna sasvim druga priča koja je tek započela i stoga neka ostane za neku drugu prigodu.