Kratka povijest pasmine

     Povijest tibetskih terijera (TT) je duža od dvije tisuće godina i puna tajni, što tim psima daje jedan poseban štih mističnosti kojom odiše i sama njihova domovina Tibet. Dokazano je da su tibetski terijeri jedna od najstarijih pasmina koje danas poznajemo. Prema staroj legendi ti psi potiču iz područja zvanog »izgubljena dolina«, kojeg su prije više stoljeća potresi i lavine praktično odsjekli od ostatka svijeta.

     Kroz stoljeća su tibetske terijere oblikovali surovi vremenski uvjeti koji vladaju na tibetskoj visoravni. Svoja su tijela i osjetila prilagodili tim uvjetima, što im je omogućilo preživljavanje. Dvoslojna dlaka štiti ih od zime i vjetra, velike okrugle šape omogućuju im siguran korak pri kretanju po snijegu i stjenovitim terenima. Prirodna selekcija im je tijekom razvoja izoštrila osjetila i osjećaj za ravnotežu. Pas umanjenih osjetila i ravnoteže lako bi pao sa stijene i na taj način ostao bez potomaka…

     Kroz generacije TT-ja koje su živjele u samostanima, toplina i nježna briga monaha oblikovale su prepoznatljiv karakter pasmine. S njima su jako lijepo postupali jer su vjerovali da su reinkarnacija grješnih monaha. Tibetanci ih iznimno cijene, te su ih već odavno u svojim obiteljima tretirali kao djecu. Zvali su ih jednostavno »mali ljudi«. Vjerovali su da donose sreću, i iz tog razloga TT-je obično nisu prodavali. Štence su poklanjali kao gestu zahvalnosti i dobrih želja. Nomadima su ti psi služili za pratnju karavana, pa stoga još i dandanas povezujemo njihovo oduševljenje dugim šetnjama, istraživanjem i putovanjima s tom namjenom. Iznimno su ljubazni i nježni, privrženi svojim vlasnicima, ali nešto povučeniji kada se radi o strancima. TT-i su budni i neagresivni čuvari, ali jako daleko od kukavica.

     Unatoč nekim indicijama da su pojedini primjerci tibetskih terijera stigli u Europu s mornarima iz Indije već ranije, zvanične zasluge za dolazak tibetanaca na europsko tlo ima dr. Agnes Greig, koja je za vrijeme svog službovanja u Indiji operacijom spasila život jednoj tibetanskoj ženi. U znak zahvalnosti od njezine je obitelji krajem 1922. godine dobila na dar umiljatu svjetlu kujicu Bunti. Ista obitelj joj je nakon nekoliko godina pomogla u nalaženju mužjaka s kojim je dr. Greig počela s uzgojem tih pasa. Engleski je kinološki savez 1931. godine pse registrirao kao »tibetske terijere«. Za vrijeme dvanaest godina rada u Indiji dr. Greig je donijela u Englesku više TT-a koji su postali temelj njezinog uzgoja. Do svog povratka u domovinu uzgajala ih je pod okriljem uzgajivačnice Ladkok u vlasništvu svoje majke, a kasnije je registrirala svoju uzgajivačnicu Lamleh. Prve uzgajivačnice za uzgoj tibetskih terijera u Engleskoj bile su: Ladkok (majka dr. Greig), Lamleh (dr. Greig) i Luneville (obitelj Downey).

     Dr. Greig svoj je uzgoj temeljila isključivo na autohtonim psima neospornog podrijetla s Tibeta. Za razliku od nje, temelj uzgoja uzgajivačnice Luneville bio je pas nađen među lučkim dokovima Liverpoola za kojeg se nagađalo da je skočio s nekog broda pristiglog iz Indije, te je kasnije od strane kinoloških autoriteta prepoznat kao tibetski terijer. Nazvali su ga Troyan Kynos. Psi uzgajivačnice Lunville brže su sazrijevali, imali su bogatiju dlaku te su bili namijenjeni isključivo izlaganju na izložbama pasa, čime se obitelj Downey bavila. Lamleh TT-i, međutim, sazrijevali su nešto kasnije, a glavna razlika bila je u dlaci koja je kod lamleha mekša i koja svoju punu formu dobiva nešto kasnije. Danas čiste Lunville linije praktično više nema jer su kasnije i sami Downeyevi svoje kujice parili s Lamleh mužjacima, pa su neke uočljive razlike među tim dvjema linijama vremenom izblijedjele. Unatoč tome, širom svijeta postoji još mnogo ponosnih uzgajivača čiste Lamleh linije koji svojim radom i zalaganjem na neki način njeguju uspomenu na dr. Greig. Ona sama svoje je najbolje pse prodavala u inozemstvu (u Indiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, SAD-u, Skandinaviji…) jer je bila uvjerena da Englezi uzgajaju pse isključivo za izložbe. Do svoje smrti 1972. godine mnoge je svoje pse razaslala diljem svijeta.

     Nakon smrti dr. Greig većina od oko 100 preostalih njezinih pasa je ubijena; samo nekolicinu uspjeli su spasiti članovi obitelji Beesley koji su se brinuli za njen posjed. Beesleyevi su nastavili uzgoj pod imenom Lehlam.